Jasno je što je cilj, a ovo je metod, definitivno. Da ne bi bilo zabune - i drugi mitropolit SPC se izjasnio. Pokazana je visoka saglasnost oko najvažnijih duhovnih pitanja. I za njega su četnici vitezovi, i on je biranim riječima, sa iskrenim ushitom govorio o kvislinzima i veličao ratne zločince. Zastupnici Hristovog učenja, rekoste? Pop, ratni zločinac koji je ubijao nejač, postao je svetac. Zapravo, nije postao svetac (niti je to moguće) već su ga ovi i ovakvi proglasili za sveca. I time su rekli dovoljno o sebi.
Opet, nije da ne znamo za njihovu sklonost pretjerivanju, da to tako nazovemo. Sjećate se kada je patrijarh SPC Irinej svojevremeno kazao kako je položaj Srba bio bolji u Otomanskoj imperiji i Pavelićevoj NDH nego u današnjoj Crnoj Gori. Zamislite što (sve) treba za ovakvu izjavu.
Mitropolit SPC Metodije jugoslovensku državu od 1945. je nazvao titoističko-ustaškom tvorevinom koja je vršila genocid nad Srbima. Dakle, taj čovjek nema problema da ustvrdi da je u tzv. Titovoj Jugoslaviji vršen genocid nad jednim od naroda, i to onim najbrojnijim. Ovakve stvari se ne iznose tek onako, mora čovjek biti siguran u ono o čemu govori.
Djelimično sam ovo doživio i lično, moram priznati. Kako je država o kojoj je govorio drugi mitropolit bila država u kojoj sam proveo nekih četvrt stoljeća, pomislio sam da mora da sam primijetio nešto od toga. Naravno da se nisam osjećao nimalo prijatno što se sve to, čitav jedan genocid, ni manje ni više, odvijao oko mene (oko nas) a ja (mi) nismo reagovali... Pa sam se brže-bolje pokušao sjetiti takvih zlodjela, svega toga o čemu govori (i) ovaj mitropolit. (Ne znam ni što će im drugi mitropolit kad je isti kao onaj već postojeći. Stvarno su kao flašice coca cole - svi isti.)
Krenuh dakle u potragu za genocidom koji mi je obilježio odrastanje a pri svemu tome mi izgleda nekako promakao...
Pokušavam da se sjetim koje su moje drugove iz odjeljenja u OŠ Savo Pejanović u Titogradu tih sedamdesetih godina vlasti pobile samo zato što su bili Srbi.
Kojima su od naših komšija tih krvavih sedamdesetih, osamdesetih godina zapaljene kuće?
Tragam po sjećanjima kako je neko (blizak vlasti, podrazumijeva se) u mojoj studentskoj mladosti, osamdesetih godina, zaustavio voz negdje na sjeveru Crne Gore i izveo dvadesetak Srba iz voza da ih više nikada ne vidi niko...
Ili da se sjetim nekog legitimisanja na ulici gdje se čim prepoznaju srpsko ime i prezime ljudi odvode u kakav logor ili na strelište.
Onda... sigurno je u Pljevljima negdje u to vrijeme za par nedjelja pobijeno nekoliko hiljada srpskih civila svih uzrasta, i ja se samo pitam - kako su to od nas sakrili. Vjerovatno će se aktuelni gradonačelnik Pljevalja potruditi da to razjasni.
Mi smo pratili radijske prenose fudbalskih utakmica nedjeljom (Vrijeme sporta i razonode), išli u bioskope i pozorišta, neki su išli i na radne akcije, na ljetovanja... i mora se čovjek pitati - kako su sve to, čitav jedan genocid, sakrili od nas?
Stvarno su bili svemogući ti komunisti. Sve gnusobe koje su radili sakrili su od ljudi, ali, srećom, tu je mitropolit Metodije i njegovi, da ne daju da se istina negdje zagubi i da čestiti i vjerni narod bude prevaren. Istinoljupci, kakvih nema.
Sigurno se i vi, bar oni među vama stariji od četrdesetpet, sjećate ovoga o čemu on govori?
A ako ne?
Onda ne znam što se desilo SPC mitropolitima u Crnoj Gori. Kao da im neko daje macine (ali od onog Popa Mace) trave...
Da se vratim mojim mučnim pokušajima da se naknadno osvijestim, dozovem (istorijskoj) pameti i prisjetim zla o kome govori mitropolit.
U najkraćem - pošto se ne sjećam nijedne takve niti slične epizode, jasno je da moram zaključiti da mitropolit Metodije ne zna što priča. Ili obmanjuje, vrlo metodično...
Bonus video:
