Iza svake medalje - jedno srce, a iza svakog poraza - jedna istina.
Ne pišem ovo kao predsjednica jednog sportskog saveza. Pišem kao čovjek. Kao neko ko zna koliko može da boli nepravda. Koliko može da boli tišina - posebno kad se iza nje krije ogromna žrtva i trud koji niko ne vidi i ne cijeni.
Kao predsjednica Ragbi saveza Crne Gore, osjećam duboku potrebu da progovorim. Da pokušam makar riječima da odbranim ono što su naši sportisti dali - ne samo ragbisti, nego svi oni koji su predstavljali Crnu Goru na Igrama malih zemalja Evrope. U moru svakodnevnih komentara, povremenih podrugivanja i nepravednih kritika - izgubila se suština. A suština je da su naši sportisti donijeli 36 medalja, više nego ikad do sada u odnosu na broj takmičara. A niko o tome ne priča. Niko da stane i kaže: “Čekaj, pa ovo je istorijski rezultat!”
I ne samo to.
Crna Gora je jedina zemlja na tim Igrama koja nije imala nijednog naturalizovanog igrača. Nijedan “uvoz”, nijedan sportista koji je došao samo radi rezultata. Samo naša đeca. Naša imena. Naša krv.
A sada želim da kažem nešto što posebno boli - ali i nešto na šta sam neizmjerno ponosna. Muška ragbi reprezentacija Crne Gore, momci koji su išli na Igre. Niko od njih nije profesionalac. Niko nije plaćen. Niko ne živi od sporta.
Ostavili su poslove, uzeli godišnje odmore, ostavili porodice, stavili sve na pauzu da bi obukli crveni dres i stali ispod crnogorske zastave. I igrali su srcem. Znali su da ih čekaju profesionalne ekipe - igrači koji treniraju svaki dan, igraju za novac, imaju sve uslove.
Ipak, nijesu odustali. Izašli su na teren i dali sve što su imali.
Rezultat? Možda nije blistav na papiru, ali je u stvarnosti veličanstven. Jer to nije poraz - to je čista pobjeda duha.
Na primjer - reprezentacija Monaka nije imala nijednog domaćeg igrača iz prethodnog Evropskog prvenstva. Igrali su profesionalci, došli da pobijede, ne da predstavljaju. To nije reprezentacija - to je selekcija stranaca u nacionalnim dresovima.
A naši - naši su igrali za obraz, za dres, za osjećaj u grudima koji ne možeš da kupiš. Svaki igrač ragbi reprezentacije Crne Gore je naše dijete, naš komšija, naš prijatelj. Oni su igrali za crnogorsku zastavu jer im je stalo. I to se mora znati.
Zato, molim vas: prije nego što nekome sa lakoćom kažete da “nijesmo uspjeli”, pitajte se - šta znači uspjeh? Je li uspjeh samo zlato oko vrata? Ili je uspjeh i ono kad ustaneš ranije, ideš na posao, treniraš poslije smjene, živiš sa žuljevima, bez podrške, bez plate, ali sa srcem punim ponosa?
Naši momci su herojima postali bez da im je iko dao priliku da to budu. I ako već ne možemo da im damo medalje - hajde da im damo poštovanje. Za njih. Za sve sportiste koji su dali sebe. Za buduću generaciju đece koja će možda sanjati da jednog dana igraju za Crnu Goru - baš zato što su ovi momci pokazali da vrijedi.
Autorka je predsjednica Ragbi saveza Crne Gore i članica Upravnog odbora COK-a
Bonus video:
