“Hrabrost je tragati za istinom i govoriti je”, rekao je Žan Žores, francuski filozof i lider Socijalističke partije, grupi srednjoškolaca 1903. godine. “To znači ne povinovati se zakonu trijumfujuće laži dok prolazi, i ne ponavljati svojom dušom, ustima i rukama, bezumno odobravanje i fanatično navijanje.”
Kada je Prvi svjetski rat pomolio svoju ružnu besmislenu glavu, Žores je odbio da poklekne pred bezumnim fanatizmom i pokušao da organizuje francusko-njemački opšti štrajk kako bi zaustavio sunovrat u rat. Zbog tih napora platio je životom 1914. godine, kada ga je 29-godišnji francuski nacionalista dvaput upucao u leđa.
Hrabrosti među običnim ljudima ne manjka. Tu su ljekari i humanitarni radnici koji hitaju u ratne zone i izbjegličke kampove da pomognu onima kojima je pomoć najpotrebnija. Doktorandkinja Rumejsa Ozturk, koja je uhapšena je u SAD jer je izrazila mišljenje protiv nemilosrdnog bombardovanja Gaze. Izraelski savjesni kritičari i sve veći broj drugih koji odbijaju da učestvuju. Demonstranti u Tbilisiju, Beogradu i Istanbulu koji su se više puta suprotstavili pokušajima svojih vlada da ih uguše represijom.
A šta je sa primjerima političke hrabrosti među onima na vlasti? Takvih je znatno manje. Volodimir Zelenski je uporno pokazuje. Pokazale su je i francuske sudije, kada su branili vladavinu prava - što bi u normalnim vremenima bio samo dio njihovih dužnosti, ali danas znači i suočavanje sa prijetnjama smrću. Papa Franjo je sproveo reforme Katoličke crkve kako bi je učinio saosjećajnijom i inkluzivnijom, i nije odustao od njih. Nije “mijenjao strategiju” kada se broj vjernika nije povećao, jer nije ni imao strategiju - jednostavno je radio ono što je ispravno.
S druge strane, svjedočili smo tolikom broju istaknutih primjera političkog kukavičluka posljednjih meseci da o njima mogu govoriti samo u širokim kategorijama. Sudije Vrhovnog suda SAD koje su se prošlog ljeta svojski potrudile da stvore predsjednički sistem nalik monarhiji, sa imunitetom da krši zakon po sopstvenom nahođenju. Advokatske firme koje su pružile stotine miliona dolara vrijednu besplatnu pravnu pomoć administraciji koja je zauzeta rasturanjem vladavine prava.
Direktori i kompanije koje su otvorile slavinu za novac i jedva dočekale da ukinu inicijative za inkluziju, ne bi li umirile predsjednika koji u međuvremenu obara vrijednosti njihovih akcija. Gotovo komično upadljiv nivo korupcije, navodnog kriminala i trgovine povjerljivim informacijama. Republikanci u Kongresu koji su prodali ustavne principe svoje zemlje kako bi izbjegli stranačke izbore - ili možda, kako je to rekla senatorka Lisa Mirkovski, zato što se “svi plašimo... jer odmazda je stvarna”.
Šta je pravedno? Ko postupa časno? Ko ima hrabrosti? Kada smo prestali da smatramo normalnim da postavljamo takva pitanja - i da ta ista načela zahtijevamo od onih koji nas vode? Da zahtijevamo od njih da nas zaista vode?
Nakon što praktično nije imao drugog izbora, Univerzitet Harvard je konačno donio odluku da se usprotivi nečuvenim zahtjevima administracije Donalda Trampa. To ne znači da treba umanjiti moralnu hrabrost te odluke; drugi univerziteti bi mogli i jesu u istoj situaciji donijeli drugačiju odluku. Kao rezultat Harvardovog stava, stotine rektora i predsjednika koledža i univerziteta odlučilo je da je bolje držati se zajedno nego padati jedan po jedan.
Ali možda bi upravo sada Harvard i druge elitne škole slične njemu mogle iskoristiti priliku da razmisle - kakve to vrline zaista usađuju svojim studentima? Godinama unazad, gotovo polovina Harvardovih diplomaca odlazi direktno sa fakulteta na poslove u konsultantske firme i investicione banke. To je obeshrabrujuće, ali možda ne i iznenađujuće, s obzirom na to da je, prema podacima lista “Krimson”, tokom posljednje četiri decenije mnogo više brucoša izražavalo zabrinutost za “finansijsku sigurnost” nego za “razvijanje smislene životne filozofije”.
Bez sposobnosti da mislimo i govorimo jezikom stvarnog morala, dolazimo do tačke u kojoj više nema stida zbog licemjerja, niti sramote u pohlepnom grabljenju; do tačke u kojoj je manje važno da li je nešto istinito ili lažno od toga koliko ljudi u to vjeruje
Kada osnovna mjera postane “uspjeh” u gomilanju nečega, novca, pratilaca, teritorije, glasova, društvo gubi svoj moralni kompas. Kako je Pankadž Mišra napisao u svojoj knjizi iz 2017. “Doba gnjeva” (Age of Anger), dio krize našeg vremena leži u tome što je komercijalno društvo oslobodilo pojedince koji su otuđeni jedni od drugih i bez ikakvog uporišta u širem društvenom tkivu.
Možda zvuči staromodno, i skoro konzervativno, ukazivati na raspad veze između društva i morala u javnom životu. Ali ja to odbacujem. Bez sposobnosti da mislimo i govorimo jezikom stvarnog morala, dolazimo do tačke u kojoj više nema stida zbog licemjerja, niti sramote u pohlepnom grabljenju; do tačke u kojoj je manje važno da li je nešto istinito ili lažno od toga koliko ljudi u to vjeruje. Dolazimo do svijeta u kojem najbogatiji čovjek planete nadgleda niz razornih rezova pomoći koji će posredno usmrtiti stotine hiljada djece i osuditi milione drugih na smrt od bolesti. Postoji precizna riječ koja to opisuje: ta riječ je zlo.
Veliki dio medija, svakako američkih, ima mnogo toga da objasni kada je riječ o načinu na koji su oblikovali javni diskurs. Prečesto su pristupali politici isključivo kao trci konja. Šta to znači za šanse ovog ili onog kandidata? Kako će se odraziti na ankete? Ko je trenutno “gore”, a ko “dolje”? Ko se slaže, ko se protivi, i šta jedna stranka govori o drugoj? Ono što mediji ne vole da rade, jer je to znatno teže i mnogo rizičnije, jeste da govore o tome da li su predložene politike i donijete odluke moralno vrijedne, pravedne, časne, hrabre.
Fokus na govorenje istine, kakav je hvalio Žores, otvara mnoga druga vrata. Među njima je i sposobnost da se iz političkog pitanja - šta mi želimo? - pređe na mnogo hrabrije pitanje: da li je to ono što bi uopšte trebalo da želimo?
Tekst je preuzet iz “Gardijana”
Prevod: N. B.
Bonus video:
