Izložba fotografija “Desert Rose: Između pustinje i rijeke” Mine Suvačarov biće otvorena danas u Podgorici, u holu Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović” u 19 časova. Postavka obuhvata 16 pažljivo odabranih fotografija koje reflektuju autorkinu posvećenost fotografiji kao umjetničkoj formi, ali i kao ličnoj potrebi da bilježi svijet onakvim kakvim ga vidi.
Suvačarov u razgovoru za “Vijesti” ističe da bi voljela da posjetioci izložbe spoznaju i sa sobom odnesu neku vrstu emocije.
“Nadam se da će fotografije probuditi emocije u posmatračima, otvarajući im vrata tog svijeta unutar same fotografije, s obzirom da je ljepota u oku posmatrača i da svako od nas vidi umjetnost na svoj način i tako je i doživljava. Moja očekivanja ovom prilikom su ujedno i želje, a to je upravo da fotografije na ljude prenesu jednu lijepu i pozitivnu emociju i energiju”, kaže Suvačarov.
Fotografije koje će biti prikazane donose kombinovane tehnike, i to crno-bijele, ali i kolor varijante. Suvačarov Vijestima objašnjava kako se odlučila baš na taj spoj, ali i otkriva više detalja koji se kriju unutar samog naziva ciklusa “Desert Rose: Između pustinje i rijeke”.
“Umjetnici se uglavnom opredjeljuju samo za kolor ili samo za crno-bijele fotografije, ali ja sam se opredijelila za kombinaciju, jednostavno zbog same priče koju postavka nosi, iako to i nije uobičajeno. Posjetioci će imati priliku da vide da su crno-bijele fotografije uglavnom prikazi pejzaža pustinje, dok su one boji, uglavnom pejzaži rijeke, kao što se očekuje negdje i po nazivu... Ipak, ta pustinja i rijeka u nazivu nisu proistekli iz pejzaža, već više iz metafore i simbolike. Pustinja je uglavnom nešto što je apatično, apstraktno, nešto što označava neku patnju, suvoparnost, sušu, dok rijeka, sa druge strane, simbolizuje energiju, tok, promjene, neka nova rađanja, jednostavno život. Tako je i sami naziv izložbe zapravo osnova fotografija, jer one same po sebi predstavljaju i nose neku žensku emociju i borbu žene”, priča umjetnica.
Diplomirani fotograf i član ULUPUDS-a Srđan Mijajlović, primijetio je da Suvačarov na svojim fotografija “opisuje stanje žene u situaciji sukoba interesa i ljepote”... Te situacije su, dodaje, praćene dubokim emocijama koje manifestuje pustinja kao borba za preživljavanjem i borbom dobra i zla, duha njene unutrašnjosti i njene biti, kao i dinamikom njenih misli koje manifestuje rijeka. Mijajlović ocjenjuje da interesantan koncept fotografija navodi na razmišljanje i sagledavanje situacije koju autorka postavlja.
Suvačarov se dalje prisjeća kako su nastale fotografije i kompletna priča koju njima kreira...
“Djevojka koja je model na fotografijama je moja prijateljica. Ja dolazim iz Beograda, tamo sam se školovala i živjela, iako sada živim u Podgorici. Moja prijateljica i ja smo imale taj običaj da šetamo po Savskom keju. Jednog dana smo krenule tako u šetnju i odlučile da zađemo tamo u malo jedan dio koji ni baš uređen... Kada smo došle do mjesta koja se zove Savski nasip u Beogradu, nasip zato što se tu vadi mulj i pijesak iz rijeke Save, pa se tu stvaraju brdašca od pijeska, kada sam pogledala to okruženje, ta brda, pustinju, rijeku, bilje, u meni se javila neka inspiracija u trenutku... Kakav je to samo prizor bio, dodatno jer ne zalazim tamo često. Djelovalo mi je kao da je u pitanju oaza, oaza u nekoj pustinji. Vidjela sam filmski kadar... Zamolila sam prijateljicu da odradimo jednu seriju fotografija, a ona je i pristala. Otišle smo po opremu, a inspiracija i nadahnuće su samo sve više dolazili, jer me je to okruženje asociralo na borbu. Vidjeti rijeku usred neke pustinje, sa svim biljnim svijetom oko sebe, velika je suprotnost onome što pijesak i pustinja predstavljaju”, opisuje Suvačarov.
Ističe da se trudila da žena na fotografijama bude predstavljena u tonu prirode i u svijetu u kojem vladaju zakonitosti prirode.
“Žena, djevojka, model nije našminkana, odjevena je u jednu prostu i običnu haljinu i ima tu jednu maramu koja asocira na nježnost. Željela sam da model na tim fotografijama bude baš u takvoj atmosferi i scenografiji i da doprinese samoj priči, ali i kontrastu koji se vidi. Žena simbolizuje mnogo toga, jer, da nema žene, u suštini, možda ne bi bilo ni ljudi. Žene donose nove živote, a za ovu priliku sam željela da žena bude predstavljena u što naturalnijem smislu, kao dio prirode, što generalno svi ljudi i jesu, ali žene možda ponajviše, zbog toga što mi nosimo u sebi i rađamo novi život”, objašnjava fotografkinja i dodaje:
“U današnje vrijeme, u svijetu tehnologije i brzine, mislim da se čovjek udaljio od prirode, a ja ovom serijom fotografija nekako pokušavam da ga vratim u svoje prirodno stanište”, ističe ona.
Suvačarov ističe značaj njegovanja umjetnosti i događaja koji je slave.
“Jer, ako nema umjetnosti, mislim da ne bi bilo ni nas, jer umjetnost i kultura oplemenjuju, okupljaju, zbližavaju, povezuju, ne dijele. Čovjek je društveno i umjetničko biće, a izuzetno je važno da tako i ostane. Podsjećam na to jer su se ljudi danas udaljili. Zato, neka nam umjetnost bude razlog za okupljanje”, poručuje ona i poziva sve da posjete njenu izložbu.
“Smatram da bi bilo lijepo da što više ljudi vidi postavku, jer izložba nosi posebnu emociju u sebi. Ta emocija će se, naravno, kod svakoga od nas razviti drugačije, a fotografije na svakoga ostaviti drugačiji utisak, i to je normalno, ali to treba iskusiti. Vjerujem da ova izložba, kao i svaki rad pojedinačno, mogu da prenesu nešto važno, bez ijedne riječi. Suština je osjećaj, emocija, toplina, ali i preispitivanje, razmišljanje, uočavanje i eventualno rješavanje nekih problema”, ističe Suvačarov.
Emocija i poziv na razmišljanje
Mina Suvačarov školovana je fotografkinja i strastvena zaljubljenica u umjetnost, sa dugogodišnjim posvećenim odnosom prema fotografiji kao izražajnom sredstvu, ističe se u njenoj biografiji.
“Ljubav prema fotografiji razvijala je još od ranog djetinjstva, inspirisana majkom koja je i sama bila pasionirani fotograf-amater. Upravo su ti prvi susreti sa fotoaparatom, vođeni majčinom toplinom i podrškom, oblikovali njenu senzibilnost i usmjerili je ka umjetničkom izrazu kroz objektiv”, piše.
Formalno obrazovanje iz oblasti fotografije omogućilo je Mini Suvačarov da usavrši tehničke vještine i razvije profesionalni pristup radu, ali srž njenog stvaralaštva ostaje lična, prožeta emocijom, atmosferom i pažljivo izgrađenom estetikom.
“Svaka fotografija za nju predstavlja vizuelni dnevnik trenutka, tiho svjedočenje o prostoru, svjetlu i osjećanjima koje ono izaziva. U svom radu Mina istražuje granice između dokumentarnog i umjetničkog, stvarnog i doživljenog, često se oslanjajući na intuiciju i lični doživljaj svijeta oko sebe. Njene fotografije nisu samo prikazi - one su poziv na promišljanje, zapažanje i osjećanje”, ističe se u biografiji.
Vječno sačuvan trenutak
Govoreći o položaju umjetničke fotografije danas, Suvačarov kao školovana fotografkinja ističe da su brojne prednosti vremena u kojem živimo kada je ta oblast u pitanju, ali, naglašava, analogna fotografija nosi posebnu čar...
“Pohađala sam srednju grafičko-medijsku školu gdje mi je cijela prva godina bila bazirana na analognoj fotografiji. Analogna fotografija je jednostavno osnova fotografije, to je nešto odakle je sve krenulo. Stoji da je i digitalna fotografija umjetnost, ali kako ja fotografiju doživljavam kao neki izraz i način da svoj unutarnji svijet, kroz umjetnost, prikažem svijetu, tako je za mene lično analogna fotografija nekako toplija i posebnija. Toplija je, jer je sami proces fotografisanja i razvijanja filma jednostavno u kontekstu sa filmom sve vrijeme. Vi bukvalno dajete energiju i unosite neku iskru u čitav taj proces. Onda, kad razvijete film, vi zapravo tek tada vidite šta ste zapravo uradili i kakvu ste umjetnost stvorili”, priča Suvačarov.
Ona ne negira da je i digitalna fotografija važna, jednak izraz sebe, umjetnosti i života.
“Smatram da je izuzetno dobro što postoji šira primjena i dostupnost digitalne fotografije, jer uz pomoć nje uspijevamo da zamrznemo neke nama drage i posebne trenutke, što onda vječno postoji. Bilo da se ta fotografija dobije iz više pokušaja, da se retušira, sredi ili šta već, bitno je da fotografija postoji. Smatram i da su sve te napredne tehnologije izuzetno korisne, jer pružaju mnoštvo mogućnosti”, kaže fotografkinja.
Bonus video:
