Kratki dokumentarni film mlade crnogorske rediteljke Tamare Pavićević ”Ovo nije Kika” nije samo film o Kiki, već o svima onima koje društvo i zajednica olako svedu na različite etikete koje su im sami prilijepili, a koji u sebi nose isto što i svako drugi - dušu, emociju, individualnost.
Premijerno prikazan u ponedjeljak veče na 16. izdanju Međunarodnog festivala dokumentarnog filma UnderhillFest, pred brojnom publikom na terenu u Njegoševom parku u Podgorici, kratkometražni dokumentarac donio je priču o čovjeku sa Zabjela kojeg, naizgled svi znaju, a, djeluje, malo ko poznaje.
“Niko ne zna Svetozara Nikočevića, ali svi su čuli za Kiku. Tetovirani, stari bodybuilder djeluje kao hodajuća prijetnja. Obim ruke 55 centimetara, ponavlja to sa ponosom, upoređujući se sa Švarcenegerom, ali ‘bez steroida’. Ispod duge brade i marame nalazi se nježni div. Ožiljci od noža na prsima, izgubljena ljubav, prazna kuća. Legenda ili čovjek koji ne zna šta sa tišinom?”, piše u sinopsisu...
Mlada rediteljka u svom filmu tim koracima uspješno razlaže mit o urbanoj legendi sa Zabjela portretišući čovjeka onakvog kakav zapravo jeste, a koji kao da stoji iza javne fasade. Ono što na prvi pogled izgleda kao priča o atipičnom, ekscentričnom bodibilderu, polako se pretvara u suptilnu i emotivnu storiju o ličnosti, ranjivosti, sjećanju i potrebi za povezanošću, o osobi iz komšiluka, o poznaniku o kojem svi imaju nešto za reći, a na osnovu čega...
Tako, “Ovo nije Kika” dirljivo otvara pitanje identiteta i kolektivnog znanja, neznanja, procjenjivanja, opisivanja, ali i pamćenja i međuljudskih odnosa... Kika jeste simbol, ali i individua, Kika je čovjek, osoba sa mišićima i ožiljcima, s ambicijom i zaostavštinom, ona koja čezne za (izgubljenom) ljubavlju, osoba koja je dio zajednice, ali kakve... Njegova pojava: krupan, nabildovan, sa dugom bradom, prekriven tetovažama, čuveni obim ruke 55 centimetara ostavlja utisak nekog agresivnog ili pak opasnog imidža, ali Pavićević pokazuje kako sve to lako može zavarati...
Film prikazuje Kiku i kao duhovitog, snažnog, interesantnog, atipičnog lika, otkrivajući da u njemu postoji emocija, briga, pažnja, a prije svega ljubav prema zajednici, ljubav prema fizičkoj aktivnosti, ali i jedna neprežaljena, stara, njegova ljubav.
Ulagao je Kika u svoju “spremu”, u teretanu, ali i u ljude, pa je tako postao miljenik mnogih, teretana je godinama već posjećena, praktično krcata, a on okružen ljudima. No, slojevi i slojevi priče razotkrivaju i eventualnu usamljenost... Tako, teretana koju je sagradio sada je mjesto okupljanja i discipline, a brojni njeni članovi preksinoć su prisustvovali premijeri filma, neki su se čak i našli u njemu. To mjesto za vježbu, disciplinu i trening istovremeno je i prostor u kojem se Kika suočava i prevazilazi brojne izazove, okružen ljudima i svime što voli, nerijetko se součavajući sa samoćom... Pavićević vješto hvata tu dvosmislenost: između snage i ranjivosti, mita i stvarnosti, tišine i govora, gužve i samoće.
Svojim i Kikinim filmom ona precizno balansira između društvenog komentara i lične priče. Odbacuje površnu sliku koju i sama naziva karikaturom često prisutnom u medijskim prikazima, i umjesto toga kamerom prodire dublje, fokusira se na njegov pogled, riječi, tišinu, na autentičan akcenat, naraciju, na Kikin duh, energiju, harizmu, jedinstvenost i jednostavnost, na lakoću i tjeskobu. Film je prožet empatijom, ali ne i patetikom, autorka njime niti glorifikuje niti osuđuje, već posmatra, sluša i dopušta Kikinoj priči da se otvori vlastitim ritmom i po sopstvenoj želji.
Pavićević ovim filmom nježno istražuje i proniče u slojeve društva, komšiluka, pojedinaca, postavljajući pitanje koliko zapravo znamo o ljudima o kojima naizgled svako sve zna, a malo ko ih je upoznao. Nijesu to ljudi sjenke, već prije reflektori koji privlače ostale k sebi, ali nikada dovoljno blizu samom izvoru svjetlosti. Film podsjeća da svaki lokalni “kultni lik” krije puno više od onoga čega bi se prvo o njemu/njoj sjetili, te da je odgovornost i društva, ali ponajviše umjetnika, pa i medija, da zaroni ispod površine i predstavi ljudskost na pravi način.
Svemu tome u ovom kratkom filmu doprinosi i kamera Jane Vuković koja je smirena i nenametljiva, ostavljajući prostor liku i atmosferi, dok montaža Nede Živanović pažljivo gradi narativ sklopljen iz segmenata svakodnevice. Za zvuk su bili zaduženi Balša Pavićević, Lado Raičković i Eva Todorovska, koji, bez velikih gestova, obogaćuju osjećaj intime...
“Ovo nije Kika” je nastao kao ispitni film na prvoj godini master studija, u produkciji Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju, a mlada rediteljka istakla je da joj je posebno značajno što se premijera desila na Underhillu - festivalu koji je pratila još kao srednjoškolka, istakla je.
“Izuzetno mi je drago da su sada moji filmovi na ovom festivalu, to je kao neka zaokružena priča. Što se tiče samog filma, u pitanju je prvi dokumentarac koji sam snimala, ali je došao kao treći, zbog nekih postprodukcijskih problema”, kazala je ona prethodno najavljujući film koji je sniman sedam dana, a čija je postprodukcija trajala gotovo četiri godine.
Na pitanje kako je odabrala Nikočevića za protagonistu, Pavićević je ranije objasnila da je i sama oduvijek znala za njega...
“Kako sam ja sa Zabjela, nekako sam uvijek znala za njega, živjela sam blizu njegove teretane i mi sa Zabjela, jednostavno malo više nego ostali imamo svijest o njemu. Postoji taj neki kult o njemu, dosta je ljudi koji pričaju razne priče, između ostalog i o tome koliko je pomogao omladini sa Zabjela, djecu micao sa ulice i izvodio ih na neki pravi put... Tako sam uvijek u nekoj mjeri imala želju da napravim film o njemu, što se i desilo na prvoj godini master studija, uz pomoć profesora Vlada Perovića koji mi je mnogo pomogao u tome, a na čemu sam stvarno zahvalna. Što se Kike tiče, mislim da imamo odgovornost i mi kao umjetnici da o takvim ljudima pravimo filmove. Iako je on prisutan u medijima, to je više na nekom nivou karikature, nego iskrenosti u njemu kao liku”, ispričala je Pavićević.
Na samom kraju filma, publika je glasnim aplauzom pozdravila mladu rediteljku i protagonistu Svetozara Nikočevića, Kiku...
U nastavku večeri u Njegoševom parku prikazan je film “Blum” rediteljke Jasmile Žbanić, o kojem će tek biti pisano i rečeno više...
Bonus video:
